Kada se govori o političkim zatvorenicima u Bjelorusiji, većina ljudi pomisli na uhićenja tijekom prosvjeda ili duge zatvorske kazne za oporbene aktiviste. Međutim, mnogo je manje poznato što se događa nakon presude — kada ljudi nestaju iza zidova kaznenih ustanova. Jedna od najzloglasnijih među njima je Kaznena kolonija broj 9 u Horkima (IK-9), koju bivši zatvorenici, pravnici i organizacije za ljudska prava opisuju kao mjesto gdje kazna daleko nadilazi oduzimanje slobode i prerasta u sustavno fizičko i psihološko uništavanje čovjeka.
Da bi se razumjelo o čemu je riječ, važno je objasniti što takva ustanova uopće jest. Bjelorusija je u velikoj mjeri naslijedila sovjetski kazneni sustav. Umjesto klasičnih zatvora, mnogi osuđenici kaznu služe u tzv. kaznenim kolonijama — velikim, zatvorenim kompleksima u kojima zatvorenici žive u grupnim odjeljenjima, obavljaju prisilni rad i podvrgnuti su strogom disciplinskom režimu. IK-9 u Horkima, u Mogiljevskoj regiji, kolonija je strogog režima namijenjena prvenstveno povratnicima i tzv. “problematičnim zatvorenicima”.
U praksi to znači da tamo često završavaju i politički zatvorenici — posebno oni koji odbijaju potpisati pomilovanja, priznati krivnju ili se pokoriti administraciji. Mnogi od njih dodatno budu optuženi po članku 411 Kaznenog zakona Bjelorusije za “zlonamjerno nepoštivanje zahtjeva uprave kazneno-popravne ustanove”. Taj član postao je jedno od ključnih sredstava za produljivanje kazni političkim zatvorenicima.
Zbog toga je IK-9 stekla reputaciju mjesta gdje sustav “lomi” one koje nije uspio slomiti drugdje.
Sustav u kojem zakon ne postoji
Bivši politički zatvorenici opisuju koloniju kao mjesto gdje ne postoje logika, humanost ni pravo. Pravila se primjenjuju proizvoljno i selektivno, prije svega kao sredstvo kontrole. Prekršaji se često izmišljaju — “prašina iza ormarića”, “nepravilno nošenje kape” ili čak “pogrešan pogled” — i sve to može dovesti do trenutne kazne.
Najčešći oblik kazne je ŠIZO, disciplinska izolacija. To su hladne, gotovo prazne ćelije u kojima zatvorenici provode dane ili tjedne bez osnovnog komfora, često bez madraca, struje i adekvatne prehrane. U nekim slučajevima zatvorenik izađe samo na nekoliko sati prije nego što bude vraćen natrag pod novim izgovorom.
To nije slučajnost, nego metoda. Dugotrajna izolacija, nepredvidive kazne i stalni pritisak stvaraju potpunu psihološku iscrpljenost i osjećaj nemoći.
Glad kao sredstvo kontrole
Jedan od najuznemirujućih aspekata, prema bivšim zatvorenicima, jest sustav prehrane. Oni tvrde da je hrana u IK-9 namjerno osmišljena tako da čovjek preživi, ali ne i da ostane zdrav.
Doručak se sastoji od male porcije rijetke kaše, ručak od vodenaste juhe s kruhom, a večera od nekoliko žlica krumpira ili žitarica. Meso je rijetko, a masnoće i hranjive namirnice strogo ograničene.
Bivši zatvorenici navode gubitak od 10 do 15 kilograma tjelesne težine. Mnogi opisuju prizore koji podsjećaju na povijesne koncentracijske logore — izrazito mršava tijela, upale oči i kroničnu iscrpljenost.
Glad funkcionira kao oblik kontrole: stalno oslabljena osoba teže pruža otpor.
Prisilni rad i vojna proizvodnja
Kolonija nije samo mjesto kazne, nego i proizvodni pogon. Zatvorenici rade u drvnoj industriji, tekstilnoj proizvodnji i drugim sektorima. Posebno su kontroverzne tvrdnje da zatvorenici izrađuju drvene sanduke za streljivo te da možda sudjeluju u proizvodnji komponenti za vojnu industriju povezanu s Rusijom.
Iako se te tvrdnje ne mogu u potpunosti neovisno potvrditi, više svjedočanstava ukazuje na blisku povezanost između prisilnog rada u koloniji i državnih ili vojno povezanih proizvodnih lanaca.
To otvara šire pitanje: u kojoj mjeri se zatvorenici u Bjelorusiji koriste kao prisilna radna snaga za politički ili vojno osjetljive projekte?
Zdravstvo kao kazna
U većini zatvorskih sustava medicinska skrb je problem. U IK-9, bivši zatvorenici je opisuju kao oblik zanemarivanja i kontrole.
Zatvorenici s ozbiljnim bolestima, prema navodima, ne dobivaju odgovarajuće preglede, terapije ni lijekove. Neki pate od neliječenih infekcija, pogoršanja vida ili kroničnih bolesti koje se ignoriraju sve dok ne postanu kritične. U ekstremnim slučajevima amputacije se događaju tek kada je stanje životno ugrožavajuće.
Čak i nakon teških operacija, zatvorenici mogu biti vraćeni u ŠIZO.
To pokazuje da medicinska skrb nije vođena zdravstvenim, nego disciplinskim kriterijima.
Politički zatvorenici nisu iznimka
Politički zatvorenici u IK-9 ne uživaju nikakav poseban status — bez obzira na međunarodno priznanje.
Među zatvorenicima je i dobitnik Nobelove nagrade za mir Ales Bjaljacki. Prema svjedočanstvima bivših zatvorenika, on je tretiran jednako kao i drugi: prisiljen na rad u drvnoj industriji, izložen disciplinskim kaznama i stalnoj kontroli.
Ako ni nobelovac nema nikakvu zaštitu, to jasno govori o prirodi sustava.
Zašto je IK-9 važna
Kaznena kolonija broj 9 nije samo jedna stroga ustanova — ona je simbol šireg represivnog sustava u Bjelorusiji.
Režim Aleksandar Lukašenko desetljećima koristi zatvorski sustav kao sredstvo političke kontrole. Nakon prosvjeda 2020. godine broj političkih zatvorenika značajno je porastao, a kolonije poput IK-9 postale su središnji dio represivnog aparata.
IK-9 predstavlja jednu od najekstremnijih točaka tog sustava: mjesto gdje se ljudi fizički i psihološki lome.
Za vanjskog promatrača možda je teško razumjeti zašto je jedna kolonija toliko važna. No upravo takve zatvorene institucije otkrivaju pravu prirodu vlasti — ne u službenim govorima, nego u načinu na koji tretira one koje smatra nepoželjnima.
U Horkima se ta stvarnost jasno vidi: glad, izolacija, poniženje i prisilni rad koriste se ne kao korekcija, nego kao kontrola.
IK-9 zato nije samo zatvor. To je upozorenje što se događa kada institucije ostanu bez odgovornosti — i kada ljudska prava postanu prazna fraza iza zaključanih vrata.
